southern cross

Dakle dragi prijatelji....Godine cine svoje...Pocelo se polako i zaboravljati. Razlog mom duljem odsustvu s bloga je vrlo jednostavan. Zaboravio sam lozinku. Odnosno oslonio sam se na ono upamti sifru. Jednog jutra komp ne zna sifru a bogami ni ja. No, da pohvalim urednistvo bloga koje mi je ipak izaslo u susret i nakon nekoliko imajlova poslalo novu sifru. Jos jednom hvala.


Kako sam vrlo sentimentalan, nisam htio otvarati novi blog nego sam strpljivo cekao novu sifru...Sto znaci da sam bio prisutan, citao vas i ponekad komentirao.


Inace, u ova dva mjeseca nista se bitno nije dogodilo. Zivot tece nekim svojim tokom. Obicna svakodnevnica. Rutina. Pocela je zima i moram reci da je ove godine vrlo hladno. Kako je pocelo bit ce i snijega sto se ovdje gotovo ne pamti.


Toliko za sad....pa se citamo

Odat cu vam jednu tajnu...Jako volim bajke, a posebno kad mi ih netko prica ili cita prije spavanja. Vrlo cesto kao protuuslugu od Osobe C trazim da mi prica ili cita neku bajku. Moram se pohvaliti da sam preksinoc zaradio deset pripovjedanja bajki. Kao protuuslugu. Mozda sam bio malo kvaran pa trazio bas deset puta, ali situacija je zbilja bila ozbiljna.

Preksinoc, dvije ure iza ponoci, samo sto me uhvatio prvi san, zvoni telefon. Osoba C se javlja. Po glasu vidim da je nesto ozbiljno. Izgleda da je njena prija Olivia u nekoj frci. Nesto se mora rijesiti odmah. Cujem Osobu C kako govori da spavam i da ako je ikako moguce to ostavimo za sutra. Prija Olivija ni chuti...kune, moli, kumi, samo sto ne plache.
Dobro, probudit cu ga...
- Alo - drma me po ramenu. Ustaj...Olivia zove, sva je uspanicena. Usao joj je mish u djecju sobu. Preselila je Christiana kod sebe u sobu, ali mish postao nemoguc, grebe, gricka...i tako vec drugu noc. Moli te ako mozes doci da ga ubijesh.
- Jel mora bas sada, vidis koliko je sati. Poslat cu ujutro dedu Milana da to zavrsi. - pokusavam odgoditi za ujutro.
- Daj nemoj zafrkavati, zena je sva u panici...Ajde ustaj.
- Moze se strpiti do sutra, kud sad da ustajem - ne popustam.
- Ustaj ili hoces da te polijem hladnom vodom - pala je ucjena.

Naravno da sam ustao. Ne zato sto sam papucar nego jednostavno zato sto je Olivia stvarno djelovala panicno. Nekako mi je djelovala kao da bi izludila do jutra.
Gundjao sam, mrmljao, psovao Titu koji je kriv za sve ovo...uglavnom sve ono sto inace spominjem kad moram raditi nesto sto ne volim.
Pravi razlog mog gundjanja je bio...ljudi sramim se priznat...i ja se bojim misha. Nije da se bojim...al mi se gadi. I mish i stakor. Opet ponavljam nije da se bojim, nego mi se jednostavno gadi. Zmije se ne bojim, gustera se ne bojim. Pobio sam na farmi stotinu. Al mish....brrrr...pfuj.
E sad, kakav bih ja muskarac bio kad bih priznao da se bojim. Svi bi me zafrkavali za cijeli zivot.
Nema druge, stisni zube pa kako bude.
Vozeci se do Olivijinog stana smisljao sam taktiku sto i kako da se radi. Najpametnija misao bila je da kad udjem u sobu otvorim prozor i nekako ga istjeram van. Osoba C je naravno dala do znanja da na nju ne racunam jer se i ona boji.
Pred Olivijinim stanom nalazim neki kolcic za cvijece i uzimam ga kao jedino oruzje.
Usavsi unutra i vidjevsi Oliviju svu u panici bilo mi je ipak drago sto sam dosao. Inace, Olivija je zena od svojih tridesetak godina, rastavljena i ima sina Christijana. Zivi u drzavnom stanu, muci se za svoje dijete, al je uvijek vesela i raspolozena sa zafrkanciju.

Ulazim u Christijanovu sobu. Palim svijetlo...Imas sta za vidit...gomila igracaka, krevet, kinderbet, sve idealna mjesta za skrivanje za mishomonstruma. Otvaram prozor. Krevet i kinderbet dizem uspravno. Sve stvari stavljam u sredinu sobe. Uskoro se i mish pojavljuje. I tako...malo sam ja ganjao njega po sobi, malo on mene. Kad sam vidio da mu ne pada na pamet da izadje kroz prozor satjerao sam ga u jedan kut i konacno nakon viseminutne borbe uspio ga lisiti zivota. Bljak...pfuj. Bacio sam i njega i kolcic kroz prozor. Jebga mishko izvini, bilo je ili ti ili moj dobar glas.

Slavodobitno sam izasao iz sobe. Prvo mi nisu vjerovali da sam ga ubio. Onda sam ih odveo van i pokazao.
Poslije smo popili kavu...Olivia mi je obecala napraviti gravce na tavce, pravo makedonsko.
-To moze - sav vazan sam prihvatio ponudu - ali mora mi i Osoba C za ovo deset puta pricati bajku prije spavanja.
Pristala je, ipak je to njena prija.
Utom je vec bilo pet ujutro.
Odveo sam ih sve na svjez burek kod Makedonca. Covjek rano otvara.
Sinoc je pala i prva bajka. Crvenkapica. Ja sam inzistirao na onoj verziji za odrasle, al nije uslisheno...al dobro, bolje ista nego nista.

"Nezeljena" posljedica razvitka civilizacije je i pojava zenske emancipacije. Ne samo da se radi o emancipaciji vec se u ponekim slucajevima moze govoriti i o prvobitnim oblicima zenskog shovinizma.
Nesumnjivo da ce covjecanstvo ponovo stupiti u fazu materijarhata u kojem ce muskarac biti tretiran kao nuzno zlo, sto ce dovesti u pitanje i samu svrhu postojanja muske jedinke kao takve.

Da je to doista tako mozemo zakljuciti po dogadjaju u kojem sam i sam bio ucesnik....


Prije mjesec dana Osoba C je dosla na ideju da zajedno sa svojim prijama sa posla napravi oprostajni rucak i party za svoju kolegicu koja se udaje za nekog Grka i tamo odlazi zivjeti.
-Mislila sam si da je najbolje da rucak napravimo kod nas na farmi.....jel moze....moze...jelda da moze?!
-Ne dolazi u obzir, jel nemate negdje drugdje?!- u stvari nemam nishta protiv, samo tvrdim pazar, da izgleda kao da se puno zrtvujem sto ustupam svoje sveto mjesto za njihov tulum.
-Znas da tamo ima najvise mjesta -uporna je - plus priroda, plus rostilj, bla bla bla...a doci ce i Chiara.
Meni odmah ocnjaci, zazubice, krvave oci. LJudi moji Chiara vam je bozica koja hoda po zemlji. Ljepota, stas, glas...ma sve. Takvo neshto majka dvaput ne radja. Ne treba ti nista vise nego samo da ju gledas.
-Samo....znas, to je zenski party, muskarci not welcome...-slijedi spustanje na zemlju. -Mozes jedino ako hoces da nam napravsi ribu na zaru i poslije si slobodan. Petar ce ti pomoci...
-Pa valjda cete me pustit bar da rucam?- pokusavam probuditi majcinski instinkt.
-Mozes jesti dok pravis ribu- toliko o zenskoj osjecajnosti.


Svanulo je i to jutro...Ustajem u tri i s Petrom odlazim na riblji market po frishku ribu. Kupujem baramundi, tasmanian snapper, malo dagnji, kamenica, prawns i naravno girice. Lignje su malo vece nego sto treba...al bar su svjeze. I sve ociste na licu mjesta.
Na povratku svracam na zelenu trznicu...kupujem persin, mladi bijeli luk,razne vrste povrca i salata i svjeze voce.
Na farmi sam u devet. Stavljam ribu u pac...pripremam lignje.
Idem po pice i led...Spisak pica povelik, bogami prije mogu popit.
Dolaze Nina i Osoba C...donose kolace..Prave salate i ostalo..

Uskoro stizu gosti...odnosno gosce...
Covjek ne zna kud bi prije pogledo. Di god udaris...dobre sike ili guza...Atmosfera se zagrijava..
Petar je u centru paznje...pravi koktele neke...morat ce me naucit to...
Iako sam od muzike vec unaprijed izabrao Bond i Il Divo, prije to brzo mijenjajuu u shut up, just shut up...my milkshake is better then your...i slicno...cista provokacija...
Od muke namjerno izlazem oci dimu sa rostilja samo da ne zijevam okolo.

Stize i Chiara...Uf...Ne samo sto je prelijepa nego je i otkacena skroz.
Pitam ju kako joj je decko..
-Umro je jucer-odgovara
-Kako ljubavnik?
-Gone
-Chiara, kakav ti je to pristic na licu?
-Nedostatak kvalitetnog seksa- i otkida od smijeha

Bas kad sam se poceo osjecat kao sultan u haremu...Osoba C podsjeca da je vrijeme da Petar i ja palimo...
-A jel treba jos leda mozda? - pokusavam
-Noooo....
-A ako crkne osigurac i ostanete bez struje?
-Zvat cemo te...
-A ako....- vec sam ocajan.
-Ma ne brini, a sad ajde go...go....Petre idite na pikado, u kino, kupite kokice. Da vam dam svakom po deset dolara...a?


Izdan, ponizen, napusten...odlazim iz protesta.



Nemajuci kud....Petar i ja stvarno odlazimo na pikado u nas omiljeni kafic. Kad tamo Nikola. Nikola vam je najorginalnija faca kuju sam ikada sreo. Njemu cu posvetiti jedan od slijedecih postova. Covjek je toliko originalan i pun fora da se jednostavno odusevis.
Ispricam ja njemu sto mi se dogodilo i kako su me otjerali sa party.
-Ja da sam na tvom mjestu...ja bih im poslao stripera...namjerno.
Ludom dovoljno.
Nalazimo broj od Makedonca....decko je inace maneken i povremeno striper.
Zovemo ga i pitamo jel moze sredit dva stripera u roku odmah.
Provjerava i kaze da moze i sta hocemo....
Hocu jednog crnca i jednog bijelca u uniformama gradjevinskih radnika.
Moze...nema problema....dolaze za dva sata.
-A pare - pitam ja.
-Ne beri gajle...ja ke garantuvam...parinje after.


Iskljucio sam telefon...Stiglo trideset poruka...Komadi su se zabavili...Sad su u St Patrik pub. Skrivam se od Osobe C. Sad nek ona malo pati...

Tamo negdje osamdesetih godina svakako najpopularnija emisija na televiziji bila je "KVISKOTEKA". Kviz emisija zagrebacke televizije pod vodstvom prvo Ivana Hetricha a potom svima nam znanog Olivera Mlakara. Svojom kvalitetom mamila je svakog cetvrtka pred male ekrane malo i veliko, staro i mlado. Ne mislim da je ikada vise ijedan kviz na nasim prostorima postigao toliku popularnost i gledanost.


Jedna od igara u Kviskoteci zvala se 'IGRA DETEKCIJE' ili 'pogodi pravu osobu'. Uglavnom se radilo o osobama koje su ucinile nesto korisno ali zbog toga niti su postali slavni niti bogati. Navedimo primjer nekog nogometnog golmana koji je negdje iz goruceg automobila spasio od sigurne smrti cetvoro njemackih drzavljana i zbog toga u Njemackoj bio proglasen osobom godine, dok je kod nas ostao potpuno anoniman.


Igra se sastojala u tome da na scenu izadju tri osobe....osoba A, osoba B i osoba C, od kojih je jedna prava a dvije su lazne i predstave se kao osoba koju trazimo. Potom bi svatko od takmicara u minutu vremena ispitujuci sve tri osobe pokusao odgonetnuti tko je od doticne tri prava. Nakon sto bi se takmicari izjasnili Oliver Mlakar, sa samo njemu svojstvenim sharmom, zamolio bi sve tri tri osobe da se stvarno predstave. Vrhunac igre je Mlakareva recenica....osoba C molimo da se predstavite...



Razlog ovom podsjecanju je sto i ja imam svoju OSOBU C...jer kako drugacije imenovati status osobe s kojom zivish...a da pri tom imas potpunu slobodu...
Da kazem da mi je djevojka - nije....prestari smo da budemo decko i cura.
Da kazem da mi je zena - nije...posto jos nismo u braku.
Dakazem da ju volim - ajmo radije rec...postujem.


Ili da bude kao u pravoj igri...osoba c usla je na scenu (u ovom slucaju moj zivot), predstavila se...potom je slijedilo moje ispitivanje, upoznavanje, neckanje...no ipak sam se opredijelio za nju...i sad cekam da se ona stvarno predstavi...da pokaze da li je prava osoba kakvom ju ja zamisljam.
Razloga zasto sam se u ovoj 'igri detekcije' opredijelio za OSOBU C je vise...
Navest cu najvaznije...
Dobrota...svi znamo sto rijec dobrota znaci...pa da ne objasnjavam...
Razumijevanje...o kako ja znam ponekad biti tezak...ko crna zemlja....sam sebi a kamoli drugima
Ustupci...gotovo uvijek ona popusti...i kad moji argumenti nisu bas najaci...ne ulazi u svadju...nego ceka
bolji trenutak...al zato se ja poslije pojedem ziv kad vidim da nisam bio u pravu.


I ne gnjavi puno. Nema ono gdje si...pa kad ces doc...zasto nisi ovo zasto nisi ono, svrati usput kupi ovo kupi ono, nikad me ne vodish van, kako oni drugi mogu mi ne mozemo...itd.itd. da ne spominjem sve ostalo od cega se prosjecnom macho muskarcu kao sto sam ja dize kosa na glavi. Ne kuka kad ima PMS neg se zavuce u sobu i lezhi, shuti i trpi.


Ispostuje moje prijatelje ako slucajno netko dodje...iako ja istovremeno zapalim van kad dodju njena sestra ili majka ili prije...Imaju one svoje spike i tajne, ne mora to mene interesirati...jel tako? Zapravo, jako je vezana uz sestru i mamu, cuju se dnevno valjda po sto puta... zato valjda mene i ne zove.


Ostavio sam za kraj ono sto je meni najvaznije kod moje Osobe C. Smisao za humor. Zdrava zafrkancija na svoj i tudji racun (obicno moj). Najaca fora je kad joj prorade hormoni...a ja nisam tu...pa me zove...osh da ti pravim palacinke...ja sve kao nesto u poslu...osh da te vodim na veceru...opet se ja pravim lud...treci put zove...ajde dodji da slushamo ploche...A shta cu...Prekidam sve i idem doma slusat ploche...iako nemamo gramofon.

"ZIVOT NIJE NI LIJEP
ZIVOT NIJE NI RUZAN
ZIVOT JE SAMO TEZAK"

Carlos Castaneda



Svatko je u zivotu osudjen na padove. Lakse je ustati ako ti netko pruzi ruku. Zahvalan sam Bogu, Sudbini ili kome vec. sto mi nakon svakog pada pruzi ruku da ustanem. I na ljudima koje mi posalje da budu moji andjeli cuvari.

Moj andjeo cuvar, moja sretna zvijezda zove se Nina. U jednom periodu zivota bila mi je podrska, ponekad ostar kriticar, ali uvijek iskrena. Moja mladja sestra koju nisam imao. I sad kad su rane zarasle, kad sam ponovo ustao, stao na noge....htio bih samo reci: Hvala Nina...i odsad cu ja biti tvoj stariji brat...


A tek joj je devetnaest godina,
kad sam ju upoznao imala je petnaest,
kao u bajci, ruzno, malo, zdepasto pace izraslo je u prekrasnog labuda...


Sve je pocelo onim njenim..."jel treba nesto, nije mi tesko..."


Potkraj 2001 moj neuspjeli pokusaj braka zavrsio se neslavno. Izasao sam iz stana sa dvije torbe robe, nekom gorcinom u ustima, razocarenjem...zalom za tri izgubljene godine...Zivot mi je na trenutak stao, morao sam opet ispocetka...
Opet ispocetka...pa dokle vishe....
Na nagovor prijatelja upustio sam se u kupovinu stana. On, kao real estate agent, nasao je neki trosoban stan po povoljnoj cijeni, sredio papire, sredio kredit kod banke....i pocelo je useljavanje. Stan je bio u predgradju, u kvartu punom emigranata sa podrucja bivse juge. Cak su i neke ulice iz zafrkancije u narodu preimenovane u zenicku, dalmatinsku...
Zgrada na cetri kata, moj stan na cetvrtom. Iz nekih samo arhitekti znanih razloga na tom cetvrtom katu samo dva stana...i velika mansarda, kao neko veliko predsoblje, sa staklenim krovom. Sve puno cvijeca, stol i stolice.
Za pocetak, kupujem samo trosjed...stol i stolice, televizor i kompjuter. Za ostalo ima vremena.



Prvo jutro izlazim iz stana...u mansardi sjede neki deda i baba...piju kavu. Nikako mi se nije svidila ta ideja da mi netko gotovo pred vratima pije kavu i prica.
Iz ciste pristojnosti nazivam good morning...
-Dobro jutro komshija - odgovara deda - culi smo sinoc kad ste useljavali da pricate naski. Jestel to vi kupili stan?
Na moj potvrdni odgovor dodaje da je bas dobro da im je komshija nash. Eh nash, mislim si....onda bi rekao susjed valjda.
-A mozel kafica ili rakijica - pita baba.
-Ne hvala, zurim, moram do banke da zavrsim papire - kurtoazno odbijam.
Navecer, vracam se doma...ista slika. Pije se kava. Samo sad su tu, umjesto dede i babe, muz i zena. Pozdravljam...oni otpozdravljaju. Opet poziv na kavu. Ovaj put pristajem cisto iz pristojnosti iako mi nije bilo do nicega. Upoznajemo se...On je Milan, ona je Maida. Porijeklom su iz Mostara. Zive s njegovim ocem i majkom. Imaju troje djece, blizance od sest godina i kcer od petnaest.


Vremenom smo se uz te kave i bolje upoznavali. Uglavnom, obicna, skromna, kulturna familija.
Maida je prije rata bila uciteljica. Milan, inace inzinjer, radio je u Soko-Mostar. Ni njoj, a ni njemu ovdje ne priznaju diplomu. Snalaze se...on radi kao moler, ona navecer cisti. Twinsi, Zoran i Goran, normalni zaigrani klinci. Deda Nikola i baba Mara penzionerske dane provode odvodeci twinse u skolu i iz skole. Dedino inzistiranje na rakijici uz kavu je naravno samo fora da bi on popio koju vise. Baba Mara je pravi strucnjak za kolace...i za pitu. Onu obicnu od krumpira. Valjda odlucujucu ulogu za napravit pravu pitu igra iskustvo.


Ninu sam rijetko vidjao. Ponekad uvece kad bi se vracao kuci, sjedila bi u mansardi i ucila. Uvijek bi pristojno pozdravila. Od dede sam cuo da dobro uci i da pazi na twinse. Kaze, cesto pomaze starijim izbjeglicama oko sredjivanja papira, odlaska doktorima i uopce gdje je nekom potrebno znanje engleskog.


Dani su prolazili.
Kako po onoj narodnoj zlo nikad ne dolazi samo...
Stojim autom na semaforu, slusam muziku...cekam zeleno,
Slijedece sto se sjecam...hitna, policija, bolnica, doktori...
Kazu...shleper nije mogo stati...i dobro sam prosao...auto totalka...
Puknuce desne ruke i noge,ligamenti lijevog koljena i neki zivac zashtekao u disku...
Gips na ruku i nogu, longeta na lijevo koljeno...ledja bole...svaki pokret kao noz u srce...
Drugi dan, ponovo me slikaju.....kazu nema unutrasnjeg krvarenja... za koji dan mozesh kuci...


Prijatelji su me donijeli do stana...Ostaju samnom neko vrijeme...
Dolaze deda i Maida...ispituju sta je bilo...
Vide da sam u boli...
A bolilo je kao nikad dotad...
I noga i ledja...
Zabolio me cijeli moj zivot...
Slike u glavi su se vrtile...
Strahovi neki dosad nepoznati...
Od samoce...od sutra...


Noc je ta dugo trajala...predugo.
Zaspao sam pred jutro.
Iz sna me trgnulo kucanje na vratima...
Ulazi Nina...
Mama je poslala malo pite...i kafu...
Na odlasku..."Jel treba jos nesto, nije mi tesko donijeti ako treba"
Hvala Nina...
Hvala za slamku...
Hvala za svijetlo...
Hvala za nadu...
i vjeru...


I bila je uvijek tu...
I ujutro i uvecer...
da donese jelo, kavu, postu...
pokupi i plati racune...
donese cigarete i novine...


I twinsi su bili tu...
da me probude kad sam najbolje spavao...
dvije glavice vire kroz vrata...vidis da spava


I deda je bio tu...
s rakijom koju bi samo on pio.
I baba da pokupi i opere vesh...
uz brizno nisi nista jeo...


I Maida sa onim....jel bolje,
i kolacima, sarmama i pticjim mlijekom.
I Milan je bio tu...da me odvede do kade...
do balkona da se nadishem svjezeg zraka...


Vrijeme je ucinilo svoje. Izlijecilo rane...i dushu.
Vratilo osmijeh na lice.


I vrata dvaju stanova na cetvrtom katu se gotovo i ne zatvaraju. A mansarda puna cvijeca dobila je dva nova clana: Moju Tinu i tvog Petra.
Volim Tinu...Ponekad me to strah i pokazati. Dobra je...zna da shvati. Jedan od razloga sto mi se sve vise uvlaci pod kozu je njen odnos prema tebi. Lijepo vas je gledati kako preguravate namjestaj po stanu, pravite neki novi raspored. I kad imate manevre sminkanja, farbanja, oblacenja....jednostavno, pokupim twinse i na sladoled.
A tvoj Petar...Posten i iskren, uz dovoljno drskosti da uspije u zivotu. Jako te voli. Kad si ga prvi put dovela furao sam se na to da cu mu ocitati bukvicu...da mu nikakve gluposti ne padaju na pamet. Mozda je malo preozbiljan...ali shvati ga.


Na mansardi se i dalje pije kava...
Milan je poceo raditi za sebe...
Maida vise ne cisti uvece...
Deda i dalje koristi svaku priliku da nekog ponudi rakijicom...
Baba i dalje uvijek pita: djeco jeste jeli...
Twinsi poceli igrat nogomet, i stavljat gel u kosu...
Tina jos nije naucila pravit pitu...al trudi se...
Nina je krenula na faks...prava ljepotica...pametna...
I dalje je tu ako nekom nesto treba...nije joj tesko...

I ja sam tu...sretan...samo da potraje...
































.

Ukoliko vas put ikad nanese u ove krajeve i ukoliko tom prilikom medju masom zamisljenih i otudjenih ljudi na nekom trgu ugledate scenu kako covjek od trideset i nesto godina u obicnoj stolici gura klinca od sesnaest mjeseci, nemojte se iznenaditi. Taj covjek sam ja...a taj klinac je Dadan kako ga ja od milja zovem, a stolica je iz obliznjeg kafica.


Dadan je moj veliki prijatelj. Ne bih vam znao objasniti kakva je tu kemija posrijedi, a koja je utjecala da se izmedju nas razvije takvo prijateljstvo. Ponekad pomislim da me on samo iskoristava da ga nosim, setam, cuvam. Ali opet kad se sjetim onog njegovog kesa oko glave i onih rucica koje se pruzaju prema meni jos sa nekoliko metara razdaljine, tada znam da mi se dijete iskreno veseli i da smo pravi prijatelji.


Dadan je inace zvijezda naseg kafica u kojem se gotovo svakodnevno, sukladno obavezama i vremenu, nalazimo na kavi. Vole ga svi...od osoblja do gostiju. Onako lijepog, plavokosog i plavookog, svi bi da nose, cuvaju i paze. To da je postao zvijezda shvatio sam onog trenutka kad mi je prisla nepoznata djevojka i pitala dal moze ona da ga uzme i odnese za njihov stol da sjedi s njenim drustvom. Od tada,
cisto je normalna pojava da Dadan vise sjedi s drugima kruzeci od stola do stola kao stafeta. Onako nenametljivo dogega se do necijeg stola, popne se na slobodnu stolicu, ispregleda malo kljuceve, mobitele i upaljace....i ajmo za drugi stol.


Moj je mali prijatelj jako velika lijencina. Jos ne prica. Uglavnom sve se svodi na guglanje i ono hhhhh kad mu nesto ne das koje je ujedno i protest i pitanje zasto ja to ne smijem. Ovako otprilike izgleda jedan razgovor izmedju mene i njega:
-Dadane, di je tata?
-OOOO - dize rukicu iznad glave i pokazuje prstom u nepoznato.
-Dadane, di ti je mama?
-UUUU - opet podize rucicu iznad glave i pokazuje prstom. Mislim da je to njegov znak za kucu. Odnosno kod kuce.
-Dadane, di ti je tetka?
-Brm brm brm- oponasa zvuk auta sto ujedno znaci da je ta osoba otisla autom a nije htjela i njega vozit iako je on plakao.
-Dadane, jebem ti tetku...
-Brm brm brm...
-Mislis da tetka voli to raditi u autu?
-Brm brm brm...-pri tom vadi drugu cigaretu iz kutije....slini ju i lomi
-Dadane, a di ti je kuma?
-Brm brm brm
-Dadane, jebem ti kumu...
-Brm brm brm...- vadi i trecu cigaretu iz kutije.
-I nju u autu...pa nisam ja vise tako mlad da to radim u autu. Nego ti Dadane puno pusis u zadnje vrijeme...ajde pali...ostavi moje cigarete.
-Hhhhhhhh - iz protesta izvlaci mi se iz krila i odlazi za drugi stol....

RAT - Ne daj Boze nikome! Ovaj zadnji, odnio je mnogo ljudskih zivota, unesrecio mnogo ljudi, oduzeo najbolje godine mojoj generaciji...I bolje da ga se zaboravi...ili da ga se pamti ovako kako ga ja pokusavam zapamtiti.


Necu pametovati o broju hrvatskih branitelja... Svi su zasluzili status branitelja. Cijeli je narod, nespreman, nenaoruzan, goloruk ustao protiv jedne bezumne ideologije, s ciljem obraniti sebe, svoje bliznje, svoju kucu, svoje dostojanstvo. Ovim mladjima na znanje...Lijepo je bilo BITI HRVATSKI BRANITELJ. Svud oko tebe paznja i briga, svi ti nastoje ugoditi. I suze u ocima starijeg brata prilikom odlaska...i ono "MALI, pazi se..."(vidi pa nisam vise mali dosadni mladji brat koji se uvijek krpa uz njega).


O PSTP ne znam mnogo. Znam samo da psihicki zdrava i normalna osoba nece dici ruku na sebe, samozapaliti se, leci na bombu, upucati se u glavu ili ubiti zenu s kojom ima djecu. I znam da uslijed stresnih situacija covjeku lako pukne neka kvachica u glavi i iglica kompasa se pocne gubiti.


I opet kazem...rat je prosao...vrijeme lijeci rane... a ljudima s kojim to nije slucaj treba pomoci.


Imao je rat i svojih smijesnih strana...kojih se rado sjecam. Evo kako jedna takva izgleda iz danasnje perspektive.


OPERACIJA 'LUDA KRAVA'


Geostrateskopoliticki momenat:

U jesen '92 "jake snage mup-a i zbora narodne garde"(omiljen termin u to vrijeme) nizom vojnih akcija oslobodile su grad Dubrovnik nagnavsi istovremeno mrske nam jugookupatorske, srpsko-cetnicke, crnogorsko dobrovoljacke i druge ine nam horde na panicno povlacenje u smjeru Trebinja, vrseci pri tom prodor neprijatelju po dubini cijelih 25 kilometara. Tek tolko da im ne bi palo na pamet opet pucat po Biseru Jadrana. Nek se ne ljute pripadnici HOS-a sto ih ne spominjem al ipak su oni vise bili za onu "za dom...i oko kuce".


Utvrdjuju se novi polozaji na chukama ( chuke su vam planinski visovi na kojima sunce opasno przi, vjetar probija kosti, a kisa spusta temperaturu tijela na minus) oko Trebinja i Popovog polja. Nesh ti majci, sad smo mi agresori (nekoliko km na teritoriji susjedne nam drzave), sad mi njih drzimo na nishanu...al ne pucamo osim ako se neko ne napije...jbga bolje ne trazit vraga. Sa uniformi skidaju kompromitirajuce oznake HV-a. Dakle mi smo ovdje inkognito. Dragoj nam Karli, ako ovo cita, porcujem da ni po cijenu zivota ovo necu ponovit pred njenim sudom.


Mjesto radnje: ZASJEDA "TRI HRASTA" (sad ce neko rec da je to ime birtije, ali nije, stvarno postoji takvo mjesto lijevo od kipera i rojme a desno od kobilje glave)Neko je procijenio da je to strateski polozaj jer tu kao moze doc do proboja neprijateljske tehnike i oklopa i zato tu treba postaviti ljudsku zasjedu od sest ljudi, minirati prostor ispred, dobro ukopati i zamaskirati. I naravno adekvatno opremit
sto ukljucuje protivtenkovske i protivpjesadijske mine, mali minobacac, mitraljez u narodu znan kao sharac, ose, zolje i pratecu municiju za sve to. Ne treba posebno napominjati da smo sve ovo donijeli nas sestorica, na rukama, posto su mazge i konji kao jedino sredstvo logistike u hercegovackom kamenjaru bile zauzete drugim zadacima.


Lica: PRSAN,vodnik, zapovjednik posade, nadimak dobio ne po seriji vec po ogromnim prsima...njegovo
hrkanje ozbiljno je ugrozavalo tajnost nase misije i ujedno dovodilo u pitanje kredibilitet
zemlje...jer sta ako nas otkriju untroforci iz kemijskog bataljuna pa pocnu ispitivati sta
pripadnici vojske jedne zemlje rade na teritoriji druge zemje bez prethodne objave rata.
MUJO, pripadnik romske narodnosti (namjerno necu reci cigan), postariji, ozbiljan, dok je on na
strazi mogao si mirno spavat, dobronamjerno oprezan, i najvaznije je...valjda zato sto je
rom... znao je sve zvukove noci, zapalit vatru bez dima (poseban odabir drva) i kuvao je
tako jebeno dobru kavu da se covjek pijuci ju ujutro osjecao kao da je u tkalci u subotnje
prijepodne
IVICA, tog decka mi je bilo zao, nije glumio, preko dana bi bio normalan, dok bi dolaskom noci
odjednom poceo drhtati, gubiti se, vidjati svasta...ponavljam nije glumio...naknadno
razvojacen
MARINKO, takodje razvojacen vrlo brzo...fama volat da je bio srbin...nisam primjecivao nikakve
signale drugoj strani, niti da je odavao nas polozaj....uglavnom korektno odradjivao strazu
KNEZ, moj....iz dubrave...mojih godina...pouzdan....mozda preozbiljan...njegova je ideja bila da
Ivici dajemo obicne kafetine govoreci da su to tabletice za zivce...i Ivici stvarno pomagalo...
sta ti je autosugestija
JA, AUGUSTIN, nesh ti ramba, nesh ti serafcigera, nesh ti borisa dvornika i batu zivojinovica,
kakav sam ja ratnik bio....naoruzan i opasan...obucen za borbe u svim uvjetima uz koriste
nje svih oruzja....specijalnost bliske borbe...nesh ti reklame...ovo je moj blog i ja mogu
biti sto ja hocu jel tako....
SPECIJALNI GOST, TOLJ IZ BUGOJNA, dobricina, shef logistike nase satnije, sa svoje dvije maz
ge i dva konja vrsio kompletno snabdijevanje polozaja, svaki dan donosio rucak na polozaje
nije mu bilo tesko prepjesaciti od interventnog voda do nase zasjede i donijeti kruha i mesa
ispod peke... nase prijateljstvo datira od trenutka kad mi je na pauzi obuke u jednoj birtiji
onako naivan i dobrocudan prisao i pitao..."a jel bi ti i meni htio platit pivu"...platio sam mu
ne jednu nego uvijek poslije...dakle familija u barakama u preckom....petoro djece...svu lovu
davao zeni...nikad ga poslije nisam sreo....zelim mu sve najbolje u zivotu




Scena prva...Suncano, jesensko jutro. Nakon hladne i kisovite noci posada zasjede tri hrasta uziva blagodeti novonastalog primirja. Nije se pucalo vec nekoliko dana. Obavljaju se redovne vojnicke duznosti. Prsan uspostavlja vezu sa komandom. Pri tom prica toliko glasno da se uopce pitam zasto uopce koristi motorolu. Da je komanda malo blize i da se on malo vise potrudi stvarno mu ne bi trebala.
Mujo sprema kavu. Cijelo jutro je birao drva....koja ne dime. Marinko kopa po gornjem zaklonu koji nam je ujedno sluzio kao skladiste hrane i municije...sprema nesto za dorucak, a mozda je spremao ii nesto drugo. Knez uzeo sanduk municije za sharca i puni redenike...Pri tom vadi zrnad iz caura i okrece ih naopako. Da samo znate kako to stekce kad se meci okrenu tako. Ma kao u partizanskim filmovima.
Ivica se nakon teske noci polako oporavlja.Vise mu ne damo niti da strazari ponoci, samo po danu. Ja dvogledom osmatram teren. Nocas su se kod "kolega" s druge strane culi kamioni, izgleda da su dobili smjenu.Od nas do njih razdaljina mozda kilometar zracne linije...oni na drugoj cuki...Al njima bolje, spavaju u nekim stalama i torovima za ovce...Vidim dvojicu...neoprezni...Jedan se proteze na suncu, drugi se igra s nekim psom.
- Knez, idemo sklopit minobacac pa da im srokamo one stale, pizda im materina nek i oni spavaju na kamenu ko i mi...kazem ja.
- E decki, nemojte se zajebavat...odmah se javlja Mujo
Naravno da nam nije bilo do toga. Svako jutro bi Knez ili ja predlagali takvo nesto samo da isprovociramo Muju. Do kraja nije skuzio da ga zezamo. A i ko je znao nanishanit iz minobacaca.
-Ajd sjedite tu i ne zajebavajte se svojim glavama - dodao je sipajuci kavu, pa danas poslije rokaju cijeli dan....
-Trebali bi ih sjebat, a i Mujo nije ti ovo Kvatric pa da prodajes upaljace svaki pali svaki gasi-kao ozbiljno zavrsi knez s temom.


Scena druga... I tako saram ja dvogledom....kad odjednom KRAVA. Prava pravcata krava. Stotinjak metara lijevo od nas. Prosla njihova i nasa minska polja....i pase. Ide pravo prema nama.
-Knezzzzzzz...odi sim....vidi ovo....krava....
Odmah su svi dotrcali da se uvjere. Pao je prijedlog da bi bilo dobro da ju zveknemo. Bilo bi mesa ispod peke cijeli tjedan. Odmah smo stupili u vezu s isturenim zapovjednim mjestom i interventnim vodom. Odluka je pala...Akcija.
Tolj odmah sa isturenog zapovjednog mjesta krece sa nozevima i konopcima...
Sistemom koordinacije dogovoreno je da decki sa susjedne chuke kamenjem potjeraju kravu prema nama...
Kravu treba eliminirati tiho i po kratkom postupku...bez puno pucnjave...
Ja cu kao snajperista izvrsiti eliminaciju cilja...jedan metak ili dva najvise....
Prsan ce kao pravi zapovjednik izvesti najtezi dio akcije u kojem ce ispuzati iz zaklona, doci do krave, pustiti joj krv da se meso ne pokvari...
Pri tom ce posade sa rojme i kobilje glave, a i naasa posada biti spremna da pruzi maksimalnu vatrenu podrsku ukoliko neprijateljska strana pokusa da atakuje Prsana...sto znaci svim oruzjem i orudjem biti spreman na udar po protivniku ako zapuca na Prsana...
U sumrak, pri smanjenoj vidljivosti izaci cemo i dovuci kravu u nas zaklon...
Tolj ce rastancirati kravu i transportirati meso do interventnog voda gdje ce ono biti usoljeno i upacovano...
Kozu i ostatke zakopati...


Scena treca...U spremnik vojnickog karabina stavljam dva metka. Kalibar je dovoljno velik da iz ove blizine obori slona a kamoli kravu. Nisanim...Dovoljno je blizu. Nekako mi je zao krave. Jebote, ako pridje jos blize necu ju moc upucat. Dobro je okrenuta...opaljujem...prasak...jedan metak vise nego dovoljan...Uf...nije svako rodjen za ubijanje....pa makar i ako je rijec o kravi...
Cekamo malo da vidimo da li ce oni od preko reagirati na ovaj pucanj. Nista...Prsan preko motorole daje znak ostalim posadama da budu spremne...Izlazi...Dovlaci se do krave i pusta joj krv...Tridesetak komada sto tezeg sto lakog naoruzanja je spremno da ga brani...Sve prolazi kao podmazano...
Dolazi Tolj...U sumrak dovlacimo kravu...Bez incidenta...Tolj obavlja posao u sekundi...Kaze junica...
-Decki sutra je gozba - kaze na odlasku.

HVALA


Jer si oslobodio covjecanstvo od bezumlja zvanog komunizam

Jer si jednom malom narodu bio oslonac u borbi za opstanak


Jer si digao svoj glas protiv ratova


Jer si digao svoj glas proti siromastva, bolesti i gladi


Jer si imao snage oprostiti


Jer si imao ljubav i razumijevanje


Jer si ljudima dao PRAVO IZBORA

SVJETLOST NA PROZORIMA PAPINE SOBE
SVJETLOST NADE
NADA NE DA NECE BITI ONO STO MORA BITI
NADA SVIJETA U BOLJE SUTRA I MOLITVA
MOLITVA ZA ZIVE I ZA MRTVE
MOLITVA DA ZIVIMO U BOGU I PO BOGU
BOGU STVORITELJU SVEGA
BOGU STVORITELJU COVJEKA
COVJEKA KOJI JE OKRENUO LEDJA BOGU
COVJEKA KOJI JE OKRENUO LEDJA SEBI

VJECNI MIR I UTOCISTE U BOGU NEKA TI BUDE BUDE NAGRADA ZA SVE MUKE PROZIVLJENE U OVOZEMALJSKOM ZIVOTU. ONIMA KOJI SU TE IZDALI I NISU STALI NA STRANU ZIVOTA NEKA BOZJI SUD BUDE NJIHOVA NAGRADA...




7.00-8.45 Terrino stanje se pogorsava. Smrtna agonija. Hropac, borba za zrak. Nemocno prevrtanje ocima. Uz nju su brat i sestra i otac Pavone. Ovo je opis agonije koju nam donosi otac Pavone svecenik koji je dao i posljednju pomast.

8.45 Osoblje bolnice zamoljava rodbinu da napuste prostoriju kako bi napravili zavrsni izvjestaj o stanju bolesnice. Istovremeno obavjestava supruga Michela da su ovo zadnji trenuci zivota i da dodje u sobu ukoliko ju jos zeli vidjeti zivu. Na upit osoblja da li dozvole bratu i sestri da ostanu u sobi kratko i bez razmisljanja odgovara ne. Policajac na vratima sobe izvrsava njegovu zelju kao skrbnika uz ocajnicke molbe brata i sestre da prisustvuju trenutku smrti svoje sestre. U sobu ulaze Michel, njegov advokat.

9.03 Osoblje bolnice utvrdjuje da je smrt nastupila...



Kompletno osoblje koje je u proteklih pet godina brinulo o Terri ulazi da se oprosti od svog pacijenta.

Bolnicki administrator prenosi suprugu zelju rodbine da pokupi osobne stvari iz sobe....suprug odgovara "yeap, no problem". Inace u engleskom zargonu ovaj izraz koristi se u situacijama kad nam kao nije stalo do necega, kad je vec svejedno ili kad je nesto gotovo...

Tijelo nesretne Terri odvoze na autopsiju...


U bibliji pise "ne sudi" i toga se pravila uvijek nastojim drzati...No sada, na kraju price zelio bih izraziti sumnju i izraziti cisto gadjenje prema ponasanju MIchael Shiavo, muzu pokojne Terry. Neka mi Bog oprosti ako grijesim.


A njemu neka Bog sudi....za ovo

Pokrenuo je postupak za skidanje Terri sa tube koja ju je odrzavala na zivotu

Inzistirao je da je takva odluka Terrijina volja...bio glavni svjedok na sudu...doveo svjedoke koji su to i potvrdili

Iako je on sam u nekoliko situacija pred svjedocima izjavljivao da mu terri nikada nije izrazila usmenu volju da ju se skine sa umjetnog odrzavanja na zivotu ako do takve situacije ikada dodje


Inzistirao je na tome da i nadalje bude njen skbnik iako je zivio s drugom zenom i s njom ima dvoje djece

Nikada nije objasnio otkud prelomi kostiju na terrijinom tijelu pronadjeni na CT snimcima. Ovo ce jos utvrditi autopsija


NIJE DOPUSTIO TERRIJINIM RODITELJIMA, BRATU I SESTRI DA PRISUSTVUJE POSLJEDNJIM TRENUCIMA ZIVOTA TERRI SHIAVo


Zavrsimo izjavom Terrijine najbolje prijateljice datom neposredno nakon smrti..."zelim sad na kraju, kad je sve gotovo, pred svijetom reci, da je neshvatljivo koliki je lazljivac Michael Shiavo".


I izjavom doktora koji je od strane suda bio odredjen da dvadeset dana promatra Terri, provodeci s njom sedam sati dnevno, cesto u drustvu roditelja ili supruga." Obitelj Schindler(roditelji brat i sestra) su prekrasni iskreni ljudi puni ljubavi...sto se za gospodina Michela ne bi moglo reci."


Neka mu je Bog na pomoci...